SUŠAČKA REVIJA broj 99/100

 


književnost

SVE NAJMODERNIJE I U VELIKOM STILU

Vjekoslava Jurdana

(Lovran u opisima Ivane Brlić-Mažuranić)

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.), antologijska je hrvatska spisateljica i prva akademkinja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Rođena je u obitelji Mažuranić iz Novoga Vinodolskoga u Hrvatskomu primorju, koja je, uz slavnog njezina djeda Ivana, dala i niz drugih pisaca i filologa, kao što su Antun, Fran, Matija i Vladimir Mažuranić. Iz te slavne obitelji Ivana Mažuranić udajom ulazi u vrlo uglednu, i za hrvatsku kulturu također značajnu, obitelj Brlić u Slavonskom Brodu.

Tijekom svojega života Ivana je često dolazila u Hrvatsko primorje o čemu je pisala u svojim memoarskim i esejističkim tekstovima. Štoviše, o boravcima Ivane Brlić-Mažuranić u Hrvatskom primorju svjedoči i njezina korespondencija. Svi ti dokumenti pokazuju da je s osobitom naklonošću opisivala i zapadni dio Hrvatskog primorja, tj. Kvarnera, kraj koji se zove Liburnija.

Na tome dijelu Istarskoga poluotoka, na Liburniji, (i) danas se nižu slikovita mjesta: Volosko, Opatija, Ičići, Ika, Lovran, Medveja, Mošćenička Draga, Brseč, Plomin. A u zaleđu, na obroncima Učke: Veprinac, Poljane, Bregi, Lovranska Draga, Dobreć, Liganj, Mošćenice i druga slikovita mjesta. Posljednjih desetljeća 19. stoljeća u tom se slikovitom kraju razvija nova gospodarska djelatnost, turizam. Osobito u dva najveća liburnijska mjesta: Opatiji i Lovranu. Opatija postaje, ističe Amir Muzur, mjesto uređivanja, uljepšavanja, grozničave kupoprodaje, investiranja, građenja, širenja i novog investiranja, a iza novih pročelja vila i pansiona sa stranim imenima i stranim vlasnicima angažirano je lokalno stanovništvo.

I Lovran, uz Opatiju, postaje početkom 20. stoljeća sve poznatiji kao lječilište. Gradi se vodovod, uvodi električna struja, uspostavlja tramvajska pruga koja povezuje Lovran s opatijskom željezničkom postajom u Matuljima. To je vrijeme uspona građanskoga sloja koji, kao i raniji aristokratski slojevi, ima potrebu ispunjavanja slobodnog vremena i osmišljavanja svoje dokolice. Tako odlaze na odmor u poznata ljetovališta i zimovališta. Pa i na Liburniji.

Početkom 20. stoljeća, kako ističe Amir Muzur, Liburnija, s glavnim središtem Opatijom, etablirano je ljetovalište u Austro-Ugarskoj Monarhiji, s desetak sanatorija i tridesetak liječnika, a posjećuju je članovi kraljevskih i carskih obitelji, intelektualci, umjetnici, kompozitori, pisci...

Ovamo su navraćali pjesnik Ljudevit Vukotinović (1852.), Eugen Kumičić (rođen u Brseču), Rikard Katalinić Jeretov (rođen u Voloskom), Ksaver Šandor Đalski, Stjepan Miletić, Milan Marjanović (rodom iz Kastva), Antun Gustav Matoš.

U tim idiličnim, zlatnim vremenima na Liburniju dolaze i strani pisci. Primjerice, ističe Muzur, James Joyce, Gabriele D'Annunzio, Antun Pavlovič Čehov, Vladimir Nabokov te Ferencz Molnár. Poljak Stanisław Witkiewicz (1851.–1915.), znameniti slikar, pisac i autor tzv. zakopanskog stila arhitekture, mnoge je godine proveo u Lovranu, gdje je i umro 1915. godine. Osim njih, mnogi su putopisci u svojim putopisima potaknuli živo zanimanje za Liburniju.[1] No, u cijeloj toj plejadi književnika, i domaćih i stranih na Liburniji, ne spominje se Ivana Brlić-Mažuranić. Valja nam sada prikazati dosege našega istraživanja o nazočnosti književnice, i životnoj i stvaralačkoj, na području Liburnije.

Kao što je vidljivo, iz uvodnih razmatranja i analiza, Ivana Brlić-Mažuranić ne spominje se niti se ističe u nizu onih književnika i znamenitih osoba koje su posjećivale Liburniju, posebice dva njezina najveća središta: Opatiju i Lovran. Općenito, o Ivaninu odnosu prema moru, životnom i stvaralačkom, nema mnogo zasebnih radova.

Tragom tek nesigurne površne usmene obavijesti da je Ivana Brlić-Mažuranić ljetovala, uz Opatiju (o čemu smo pisali na drugome mjestu), i u Lovranu, autorica ovoga rada tragala je za konkretnom potvrdom, dokumentom. Tako je uputila službeni dopis Arhivu obitelji Brlić, gdje su, ljubaznošću ravnatelja Hrvatskog instituta za povijest dr.sc. Mate Artukovića i njegovih djelatnica, pronađena dva pisma, jedna dopisnica i jedna razglednica iz Lovrana.

No, za potrebe ovoga rada, kao i za dosadašnje svoje bavljenje likom i djelom Ivane Brlić-Mažuranić, autorica je, prije svega, usko, višestruko i permanentno surađivala s profesorom Theodorom de Canzianijem, skrbiteljem Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić, koja se nalazi u Rijeci, u vili poznate riječke obitelji Ružić na Pećinama, a pod dopunjenim nazivom Fondacija Matilde Ružić. Naime, u Rijeci je živjela najstarija kći Ivane Brlić-Mažuranić i njezina supruga dr. Vatroslava Brlića – Nada Brlić (1893. ‒ 1964.). Udala se za dr. Viktora Ružića koji je bio doktor pravnih znanosti, odvjetnik, političar, hrvatski ban, ban Savske banovine, ministar pravde, slikar. Tako je u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić - Brlić-Ružić pohranjena opsežna zbirka knjiga, dokumenata i arhivalija obitelji Mažuranić, Brlić, Ružić, Demeter, Badovinac, Bernath Lendway i drugih obitelji koje su (bile) povezane s njima. Uz knjižnicu, koja broji više od 8000 knjiga, zbirka sadrži kolekciju fotografija, dokumenata, rukopisa, stilskog namještaja, umjetničke slike te osobne predmete poznatih pripadnika spomenutih znamenitih obitelji. Knjižnica je spomenik kulture Republike Hrvatske od 1946. godine, a oformio ju je Ivan Mažuranić te njegov brat književnik Antun Mažuranić. Ondje se nalaze djela Ivana i Antuna Mažuranića, Vladimira Mažuranića, Matije Mažuranića, Dimitrija Demetera i Ivane Brlić-Mažuranić. Između ostalih knjiga i rukopisa izdvaja se i rukopis Ivana Gundulića, epa Osman, iz 1650. godine. Također, ova knjižnica nedjeljiv je dio s arhivom i knjižnicom obitelji Brlić u Slavonskom Brodu (gdje smo također istraživali za ovaj rad), a obje su u vlasništvu obitelji Ružić. Skrbitelj knjižnice i zbirke je Theodor de Canziani. Villa Ružić – Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić-Brlić-Ružić u Rijeci, kao jedinstven spomenički kompleks, može se danas razgledati kao iznimno kulturno blago pod dopunjenim nazivom Fondacija Matilde Ružić, jer su ga sačuvali uz veliku skrb praunuka Ivane Brlić-Mažuranić – prof. Matilda Ružić (pok.) i prof. Theodor de Canziani.  Stoga je građa, ovdje predočena, iz dvaju arhivskih izvora: iz Slavonskog Broda i Rijeke.

    1913. Lovran: Sve najmodernije i u velikom stilu

U svibnju 1913. godine Ivana Brlić-Mažuranić sa svojim suprugom Vatroslavom i najstarijom njihovom kćeri Nadom boravi u Lovranu. Lovran, je uz Opatiju, najveće turističko središte na Liburniji. Početkom 20. stoljeća izgrađena je obalna šetnica (Strandweg – Lungomare) u duljini od 12 kilometara, koja spaja Volosko s Lovranom. Uz šetnicu, oko stare lovranske gradske jezgre i uz cestu prema Opatiji, izgrađene su brojne historicističke i secesijske rezidencijalne vile i ljetnikovci.


 

[1] Peter Radica, Abbazia, Wien, 1884.; Ludwig Salvator von Habsburg, Lose Blätter aus Abbazia, Wien,1886.; Heinrich Noe, Geleitbuch nach Süden auf den Karst nach Abbazia, München, 1889.; Heinrich Noe, Tagebuch aus Abbazia, Wien,1890.; Joseph Rabl,Curort and Seebad Abbazia, Wien, 1890.; Berbard Lesker, Eine Fahrt an die Adria, Stuttgart,1895.; Venturini Domenico, Sulla Riviera Liburnica, Fiume, 1897.; Eduard Seis, Sommer und Winterkurort Lovrana, Abbazia, 1910.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana