SUŠAČKA REVIJA broj 99/100

 


književnost

MARJANOVIĆ – OD ŠIROKOGA SVIJETA DO NAJUŽEGA ZAVIČAJA

Ervin Dubrović

Jedan od najuspješnijih i najprodornijih Kastavaca i Primoraca svih vremena, Milan Marjanović (Kastav 1879 - Zagreb 1955.), izvan usko specijaliziranih krugova danas je gotovo zaboravljen. Najviše ga pamti povijest književnosti, i to kao književnog kritičara s početka dvadesetoga stoljeća. Najuspješniji je na samome početku svojega djelovanja. Nasuprot Matošu i drugim larpurlartistima, on zagovara realizam kao i društvenu i nacionalnu funkciju književnosti. Njegove su kritike objavljene u posebnoj knjizi, a sam je priredio antologiju modernističke kritike, koja je objavljena u dva sveska, u kojima je također obilno zastupljen.[1]

Njegova odabrana djela, objavljena više desetljeća poslije, prikazuju i njegov kritički i njegov književni rad.[2]

I dvije su monografije posvećene njegovu kritičkom i uredničkom radu.[3] Posebnu je pažnju privukla njegova američka kazališna epizoda, prije svega činjenicom da je jedini hrvatski pisac kojemu se na Broadwayu prikazivalo dramsko djelo - Tlavata.[4]

Istraživači nacionalne političke povijesti dvadesetoga stoljeća, pak, ističu njegovu ulogu u pokretu hrvatske „napredne omladine“ s početka dvadesetoga stoljeća, njegovu žučljivost u borbi za nacionalno oslobođenje i žestoko suprotstavljanje austro-ugarskoj vladavini. Kada su krajem travnja 1903. uslijedila masovna uhićenja sudionika u zagrebačkim demonstracijama, Marjanović je, kao zapaženi pripadnik napredne omladine, utekao u Sloveniju te, izvan domašaja hrvatske policije, tiskao i slao u Hrvatsku takozvane Baselske proglase što ih je potpisao nepostojeći Zbor narodne obrane, pozivajući narod na pobunu protiv omražene vlasti bana Khuena – Hedervaryja.[5]

Povjesničari političkih previranja prvih desetljeća dvadesetog stoljeća također ističu i njegovo agitiranje za okupljanje južnoslavenskih naroda u kojemu, kao i mnogi drugi hrvatski pisci, umjetnici i intelektualci, vidi jedinu mogućnost nacionalnog oslobođenja i opstanka. Zapažen je i njegov rad u Jugoslavenskom odboru u Londonu te odlazak u Ameriku i agitiranje među hrvatskom emigracijom. U Americi prikuplja sredstva i nastoji organizirati dobrovoljačke odrede za pomoć Srbiji u ratu protiv Austro-Ugarske.[6]

Među povjesničarima hrvatske i jugoslavenske kinematografije poznat je i kao jedan od prvih hrvatskih snimatelja i redatelja.[7] Krajem dvadesetih godina voditelj je filmskog laboratorija Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“, što zapravo znači da je izravno uključen u proizvodnju edukativnih i dokumentarnih filmova posvećenih higijeni i zdravlju. Tridesetih je godina kao šef Centralnog presbiroa predsjedništva Ministarskog savjeta Kraljevine Jugoslavije , inicijator i glavni autor prvog jugoslavenskog zakona o kinematografiji, kojemu je prvenstvena namjera zavesti red na tržištu i u distribuciji uvoznih igranih filmova te omogućiti razvoj domaće filmske proizvodnje. Posebno je poglavlje njegova dugogodišnja suradnja s Ivanom Meštrovićem. Uz zanimanje za njegovu umjetnost Marjanović je još više zainteresiran za promicanje jugoslavenske ideje. [8]

On je i višegodišnji glavni organizator brojnih Meštrovićevih američkih izložbi. Snimio je i zapažen film o njegovim Indijancima - o njihovu nastanku i lijevanju u Zagrebu, o putu vlakom u Trst i parobrodom u New York, te o postavljanju u Chicagu.[9]


...

[1] Petar Lasta, Milan Marjanović, Hrvatska književna kritika III, Matica hrvatska, Zagreb, Prvo izdanje 1950., Drugo izdanje 1962.

Milan Marjanović, Hrvatska moderna, Izbor književne kritike, Noviji pisci hrvatski knjiga 3, I knjiga (1897-1900), Noviji pisci hrvatski: knjiga 4., II knjiga (1900-1903), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1951.

[2] Vinko Brešić, Milan Marjanović, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1998.

[3] Ivan Krtalić, Milan Marjanović – kritičar moderne, AVr Ingeneering, Ljubljana 1975.

Vinko Brešić, Časopisi Milana Marjanovića, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1990.

[4] Antonija Bogner Šaban, Američka dramska epizoda Milana Marjanovića, Dani hvarskoga kazališta, HAZU, Književni krug, Zagreb – Split 2004. Str. 239-258.

[5] Zlatko Matijević, Stjepan Matković, Dinko Šokčević, Stjepan Ljaljak, „Bilo je to godine devetsto i treće...“, god. 37.br.3., Zagreb, 2005., str. 579.-872.

Željko Holjevac, Stjepan Radić i Milan Marjanović o narodnom pokretu 1903. godine, god. 37., br.3., Zagreb 2005., 713.-719.

Mirjana Gross, Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I svjetskog rata, Historijski zbornik, Zagreb, XXI-XXII/1968.-69., 75-143.

Milan Marjanović, Hrvatski pokret. Opažanja i misli na pragu novoga narodnoga preporoda g. 1903.,sv. I-II, Dubrovnik 1903.-1904.

[6] Vasa Bogdanov, Ferdo Čulinović, Marko Kostrenčić, Jugoslavenski odbor u Londonu, U povodu 50-godišnjice osnivanja, JAZU, Zagreb 1966.

Dragovan Šepić, Jugoslavenski pokret i Milan Marjanović 1901 – 1919, (In memoriam Milanu Marjanoviću u povodu petogodišnjice njegove smrti), Historijski zbornik, Zagreb 1960., str. 531-561.

Ivan Čižmić, Jugoslavenski iseljenički pokret u SAD i stvaranje Jugoslavenske države 1918, Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, Zagreb 1974., str. 106 – 114. I str. 287.

[7] Vjekoslav Majcen, Filmski fond Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ u Kinoteci Hrvatske pri Arhivu Hrvatske, Arhivski vjesnik, 30/1987. str. 71 – 88.

[8] Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883.-1962.-2002.) Školska knjiga, Zagreb, 2009.

[9] Izvorna celuloidna verzija nijemog filma sačuvana je u Ateljeu Meštrović u Zagrebu. U novije doba Radovan Ivančević je pregledao, iznova priredio film i dodao mu zvuk - komentar o nastajanju i odlasku indijanaca u Ameriku.

 

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana