SUŠAČKA REVIJA broj 99/100

 


razgovor

IVAN ROGIĆ NEHAJEV

Alen Čemeljić

Ivan Rogić Nehajev, pjesnik, esejist, sociolog, profesor. Netko je duhovito napisao kako dijeli fizički opstanak s Ivanom Rogićem koji je 1943. godine rođen u Lukovu kod Senja. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Sušaku, diplomirao je psihologiju u Beogradu i filozofiju i sociologiju u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Njegovo ime kao autora pronaći ćete na brojnim knjigama pjesama (Predgovor; Odlazak s Patmosa; Marina kruna; Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje; Pjesme o imenima ženama i drugom; Osnove uranometrije; Sredozemlje sedmi put; Pabirci i po koja pjesma, Iz zapisa slobodnog suhozidara, Desetica – izabrane pjesme), zatim knjigama eseja (Ogledi i pabirci, Peti stupanj prijenosa, Smaragdni brid, Figure ukroćene sreće), kao i brojnim knjigama s područja urbane sociologije i sociologije okoliša (Periferijski puls u srcu od grada, Stanovati i biti, Tko je Zagreb?, Tehnika i samostalnost, Grad i plan, Modernizacija u Hrvatskoj i hrvatska odselidba). Više je godina radio u Urbanističkom institutu Hrvatske, zatim od 1989. kao profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 2007. do umirovljenja u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Zagrepčanin, ali, reći će, nije prestao biti i Riječaninom koji Rijeku promatra iz emigrantskog kuta. 

SR  „Tko je Zagreb?“, naslov je jedne Vaše knjige. Jesu li Vas iznenadili odgovori koje ste pronašli na to pitanje pišući knjigu? Jeste li otkrili nešto mimo poznate teze kako je Zagreb središte hrvatskog gospodarskog, političkog i kulturnog života? Mislim da bi bilo puno teže odgovoriti na pitanje: tko je Rijeka?

IRN  Ta je knjiga objavljena prije više godina. Koliko se sjećam, naslovom: Tko… cilja se na tri osnovna uvida. Prvi se svodi na sugestiju kako u svim analizama društvenih prilika treba pitati i za: tko? a ne samo za: što? Potonje je, dakako, važno, ali je nejasno ne poveže li se s onim: tko? Društvo su, najprije, živi sudionici koji se odazivlju na pitanje: tko (sam, su…). Drugi uvid svodi se na tvrdnju kako su za promjene u gradovima važne „pozadinske“, manje očite, „gramatike“, skupine pravila, izvedene iz odgovora na pitanje: tko (je grad)? A treći se svodi na tvrdnju kako se u suvremenom Zagrebu miješaju četiri različita odgovora na pitanje: tko (je Zagreb)? To su: metropola; velegrad; zavičajni grad; periferija. Svaki od njih je posebni „žanr“, s posebnim mjerilima. Po „osmozi“ metropolskih i velegradskih silnica (premda je riječ o omanjem velegradu) Zagreb se, recimo, „žanrovski“, dijeli od drugih hrvatskih gradova.

Rijeka nije, očito je, ni nacionalnom metropolom ni velegradom. Pa su ta dva „žanra“ u njoj analitički neuporabljiva. Nije to ni ona „velika“ općina Rijeka iz razdoblja do godine 1990. Njoj više ne pripadaju nekolike, sada samostalne jedinice mjesne samouprave, kakve su, primjerice, Kostrena, Bakar…

Više je, dakle, pitanja nego li valjanih odgovora, slažem se s Vama. Koliko pamtim, odgovori na pitanje: tko je Rijeka, najčešće se traže u tri tipa „čitanja“ gradske zbilje. Prvi tip čitanja ističe napetost između manjka prostora u fizičkom okolišu i potrebe grada za viškom toga prostora. Stoga je fizičko širenje Rijeke unaprijed svezano sa skupim poduhvatima, bilo da se grad širi prema brdovitu kopnu ili, nasipanjem, prema moru. U skupe poduhvate, poznato je, ne može se upuštati baš svatko.

Drugi tip čitanja ističe napetost između razvojnih politikâ što Rijeci dodjeljuju položaj rubnog, „pograničnog“, grada (primjerice, talijanska politika od 1920. – 1943.) i politikâ što joj dodjeljuju ulogu lučkog središta s velikim gravitacijskim zaleđem. Zahvaljujući tomu, Rijeka je višekratno bila „čašćena“ i naslovom: (lučki) emporij, što ustrajno privlači živopisne pustolovne spodobe i raznolike socijalne nanose.

Treći tip čitanja ističe napetost između „suverenističke“ gradske baštine i odsutnosti tradicije slobodnog kraljevskog grada, (kakvom se inače mogu pohvaliti nekoliki važni hrvatski gradovi). „Suverenistički“ tragovi su, dakako, rasuti u rasponu od činjenice da je glagoljica hrvatskim kraljevskim pismom, a čakavski jezikom (hrvatskog) dvora, do marijanske, a, zapravo, templarske predaje s Trsata, ili do spoznaje kako su se uskoci možda „domaćije“ osjećali u Rijeci negoli u Senju, ili do preporodnih likova kakav je, vjerujemo li upućenom I. Žicu, bio L. Nugent. Odsutnost tradicije slobodnog kraljevskog grada, na drugoj strani, stalno se vraća u likovima pognutih glava kojima, da opet pokradem I. Žica, „nitko ne treba osim – udaljenih gospodara“. Možda sve to treba uzeti s novom ozbiljnošću, držeći opravdano, kako se bez kritičke inventure svega toga ne može ni do jasnijih razvojnih odgovora o ulozi Rijeke u današnjoj samostalnoj Hrvatskoj.  

SR Odavno ste otišli iz Rijeke. Mislim da se možemo složiti kako su ondašnja Rijeka i današnja Rijeka dva različita grada.

IRN Gradovi su tvorevine „duga trajanja“ pa nikada nije lako reći jeste li u „novom“ ili samo u „starom/novom“ gradu. Moj je odgovor: i jesu i nisu. U svakodnevici nema više, koliko se može nazrijeti, nekih birtija, kina, onog agresivnog pritiska industrijskog sektora, brojnih tvornica, prometnog kaosa što je „prirodno“ gospodario javnim prostorom prije izgrađivanja riječke obilazne ceste, napokon nema više brojnih bliskih i manje bliskih osoba… Ali, na drugoj razini, uočiti je i dalje nemale nesuvislosti u pokušajima odgovora na pitanje: tko?, o kojemu smo prije govorili. Je li na djelu dugoročnija „politika“ odgode korisnih rasprava ili tek omanje razdoblje, premda obuhvaća nemali broj godina, potrebno za „hvatanje daha“, ne znam. U svakom slučaju, sumnjičav sam prema ovoj „produženoj ljubavi“ sadašnje Rijeke za različite likove javne nesuvislosti, kakva je, recimo, i ona o postavljanju dvoglava orla na gradski toranj. Treba uzeti u obzir: to je „emigrantski dojam“. Pak, izvan je dojma „zgoljna“ činjenica da sve ove godine gradsku upravu nadziru ljudi po političkom podrijetlu navodno socijaldemokrati, a, zapravo, standardni likovi „partijaških“ radionica. Teško je vjerovati u njihove sposobnosti strategijskog vođenja grada. One su odavno iscrpljene, još prije preokretne 1990. godine.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana