SUŠAČKA REVIJA broj 99/100

 


film

ONA SE BUDI

Edi Prodan

Rijeka je tih mjeseci s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća prerastala u pravu glazbenu metropolu. U grad čijim su koncertnim prostorima odjekivali novovalni zvuci jednaki onima koje su bilježile najznačajnije metropole Europe. I to u prostorima, koji ni u najluđim snovima arhitekata koji su ih osmislili, nisu predviđali dolazak punk bandova i njihove glazbe. A upravo su oni, riječkog predznaka i s urbanih scena Ljubljane, Zagreba, Beograda tutnjali Circolom ili Trsatskom čitaonicom. Velik broj mladih, izgleda jednakog onom buntovnih glazbenika na improviziranim stageovima, stvarao je jedinstvenu alternativnu kulturu, riječku kulturu, jedan od najzanimljivijih proizvoda koji definiraju Rijeku iz vremena nakon II. svjetskog rata. Sve je zajedno, desetak godina kasnije, kulminiralo nečim potpuno drugačijim, ali u osnovi i vrlo sličnim: premijerom Fabrijevog »Vježbanja života«, kazališne predstave koja je na spektakularni način s balkona Radio Rijeke krenula prema svom matičnom staništu – HNK Ivana pl. Zajca. A onda je sve zajedno što je definiralo moćni kulturni pokret – utihnulo. Rat. Depopulacija i velik pad broja zaposlenih Rijeku su gurali na marginu. Godine muka. Depresije s refleksijama na glazbu i vrijeme koje nas je činilo moćnima i prepoznatljivima. Da bi se ipak, sada, četvrt stoljeća kasnije opet pojavila – nada. Vjera u promjene koju je iniciralo vrlo ekspresivno otvaranje Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u adaptiranom prostoru nekadašnje tvornice Rikard Benčić. Izložbom unikatnog opusa Toma Gotovca, Rijeka se konačno, potvrdila je to i novovalna ekipa prisutna na tom događaju, a svoju karijeru započela krajem sedamdesetih u Trsatskoj čitaonici ili Circolu, počela se opet kretati, micati sa slijepog kolosijeka na kojem se našla krajem osamdesetih.

Paralelno s time Rijeci se događa još jedna vrlo zanimljiva renesansa: prava najezda filmske industrije koja je u metropoli Kvarnera pronašla svoju idealnu scenu. Ovogodišnjeg rujna zaredali su se setovi niza filmova koji su se izmjenjivali praktično svakodnevno. Nije to, u neku ruku, novost jer su Rijeka, Grobničko polje ili pak Opatija bili zanimljive filmske pozornice i prije 2017. godine, ali je nedvojbeno da se upravo sad grad na Rječini počeo pretvarati u jednu sveobuhvatnu i vrlo cjelovitu filmsku scenu koja ima zanimljive refleksije i na općekulturnu scenu.

Tome u prilog ponajprije govori hrabrost Bernardina Modrića, osobe koja svoj filmski, redateljski, ali i općenito kulturni kredo gradila upravo unutar gibanja iz druge polovice sedamdesetih. Uostalom svoj je prvi dokumentarac snimio 1980. godine i tako otvorio nevjerojatan niz koji ispunjava više od stotinu filmova tog žanra. Modrić je tako u rujnu organizirao prvi Festival povijesnog filma koji je u Rijeku doveo fantastične uratke, sam vrhunac žanra koji je i Modriću kao režiseru omiljen, ali i ljude koji su ih stvorili. Rijeka je tako zahvaljujući i njemu u rujnu 2017., četiri desetljeća nakon što se bavio kulturom u kultnom omladinskom listu Val, postala pravom filmskom mekom kao nikad prije u svojoj povijesti.

Naime, dok se Modrić bavio povijesnim filmom u Filodramatici, nekoliko stotina metara dalje, s Galeba je sukljala vatra. Brod bogate, dakako i kontroverzne povijesti iz Titovog doba, poslužio je snimanju novih epizoda popularnog televizijskog serijala Strike Back. I ne samo Galeb, mnoge su riječke lokacije za tu potrebu pretvorene u filmski set. Producenti i organizatori snimanja bili su oduševljeni Rijekom. Impresije koje su neštedemice tada dijelili dale su naslutiti da će se, nadajme se, nakon njih u Rijeci pojavljivati i mnogi drugi filmaši.

Ali, ma koliko bili filmskim događanjima bogati ovogodišnji kolovoz i rujan, ono što je Rijeku izbacilo u orbitu čudesnog, nadasve neobičnog i savršeno originalnog grada bili su kadrovi emitirani u serijalu Novine, nastalog na priči i scenariju Ivice Đikića te u režiji Dalibora Matanića. Zahvaljujući Matanićevoj režiji, ali i producentskoj kući Drugi plan Nebojše Tarabe i Miodraga Sile, Rijeka je je lani u jesenskim mjesecima postala televizijski hit. Dronovi koji su nadlijetali grad uhvatili su nevjerojatne snimke koje su bez daha ostavile i same Riječane.

Filmskim gibanjima u Rijeci značajno pomaže i ove godine osnovana Kvarnerska filmska komisija, na čijem je čelu Slobodanka Mišković, ravnateljica Art kina. Riječ je o regionalnom filmskom uredu koji se svim snagama trudi Rijeku i Primorsko-goransku županiju učiniti privlačnom i prepoznatljivom filmskom destinacijom, a cilj mu je pružanje administrativne, logističke, obrazovne i stručne podršku za domaću i stranu filmsku produkciju. Sve to ne bi trebalo čuditi – pa Rijeka je grad u kojem je snimljen prvi film na teritoriju Hrvatske!

Dodajmo još da je proteklih jesenskih dana filmska Rijeka u svom hramu kulture, u HNK Ivana pl. Zajca ugostila i ekipu slavnog britanskog glumca Ralpha Fiennesa, koji je na tom mjestu pronašao idealnu lokaciju za snimanje svog novog filma, biografskog The White Crow. Finnes je u njemu naime dočarao život i rad slavnog ruskog baletana Rudolfa Nurejeva.

Kao u onim izlizanim reklamama koje ispunjavaju prostor niskobudžetnih televizijskih postaja – i to nije sve: u Rijeci su se paralelno s raskošnim filmskim produkcijama snimali i privlačni TV spotovi. Moramo se tu prisjetiti i jedne zanimljive epizode u kojoj je domaća industrijska baština, koja nerijetko izaziva i depresivne konotacije, oduševila režisere promotivnog spota za Hondin model automobila Civic Type R. Rijeka im je definitivno nakon toga ostala u srcu jer lani su na lokaciji oko stadiona Rujevica snimili uradak za model NSX, a krajem 2016. snimljen je i efektni spot za supersportski model motocikla CBR100RR Fireblade. I ne samo da su Rijeka i Grobnik bili dragi Hondi – vozač motocikla u tom je spotu bio mladi hrvatski motociklist Loris Majcan, najzapaženiji na audiciji koja je svemu prethodila. Honda je inače, što dodatno ističe važnost njezinog odabira upravo Rijeke, odnedavno ušla na listu dvadeset najznačajnijih i najutjecajnijih brandova na svijetu.

Rijeka se, dakle, definitivno, snažno kulturno probudila. Svi su izgledi da u tom smjeru nastavi s još naglašenijim intenzitetom, uostalom velikom nam se brzinom bliži 2020. godina kad će se konačno dogoditi i tako priželjkivana nova nulta riječka godina. Pozornice na kojima će se događati kulturna gibanja istina neće biti u Trsatskoj čitaonici, bit će, vrlo simbolično, na mjestu gdje je kultnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća svoju plaću zarađivalo više od tisuću radnika, mjestu gdje su mnogi naši očevi započeli svoj profesionalni put. U Benčiću.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana